<body><iframe src="http://www.blogger.com/navbar.g?targetBlogID=8076742059755845825&blogName=PIECE+OF+HEAVEN&publishMode=PUBLISH_MODE_BLOGSPOT&navbarType=BLUE&layoutType=CLASSIC&homepageUrl=http%3A%2F%2Flov-ebites.blogspot.com%2F&searchRoot=http%3A%2F%2Flov-ebites.blogspot.com%2Fsearch"; marginwidth="0" marginheight="0" scrolling="no" frameborder="0" height="30px" width="100%" id="navbar-iframe" title="Blogger Navigation and Search"></iframe> <div id="space-for-ie"></div>
EXTRAORDINARY

SPORT

PLACES

MUSIC

PHOTOS

Counter


18.09.2017.

who am I in the end?

Mislim da je poniznost osobina koju sam zaboravila imati. Nije toliko vazno biti u pravu. Jer sto je drugi covjek i njegovo misljenje. Nista nego netko kao ja i moje misljenje. Nasa misljenja su ogranicena nasim saznanjima i iskustvima. I nisu nikad potpuno tocna osim ako izvrsavamo volju bozju. Sjecam se sebe kao djeteta. 5.-ti, 6.-ti razred. Mislili su da sam previse ozbiljna. A ja sam bila mirna u sebi. Bila sam ponizna. Znala sam slusati. A u srednjoj sam imala toliko poleta i ljubavi prema covjeku. Vjerovala sam u dobro u svakome. I da se ljudi mogu promijeniti. Da se ljudi lako mijenjaju. Imala sam ljubavi i za one koji mene ne vole. Ono sto bi krscanin trebao biti. U dvadesetim sam se povukla od ljudi. Ta moja asocijalnost je i prije bila prisutna u meni, ali je tad u potpunosti prevladala. Ni vise se ne trudim da ista u vezi nje promijenim. Prestala sam da svijet gledam sa radoscu i da vjerujem u ljude. Zasad po meni vrijedi ona: homo homini lupus est.I u svakom svom novoizgradenom "odnosu" pronalazim istinitost te tvrdnje. I manje vise uvijek kad se upoznajem sa nekim novim imam u sebi taj neki neprijateljski stav. Ne znam sto se dogodilo. Otvorila sam oci valjda. Nestalo je moje vjere u covjeka, a i opcenito vjere. Imam te neke svoje ljude. Koji su moj svijet i koji su uistinu dobra srca, ali opet kad sam negdje daleko od njih ja sam sama. Izgubila sam i svoj mir iako se vie nego ikada povlacim u sebe. Primjecujem da sam zivcana i svadljiva. A sto bi meni trebalo biti vazno misljenje drugih. Primjetila sam da sam u jednoj mjeriipak napredovala. Jer se ne trudim da ispravljam druge cak i kad u potpunosti znam da je ono sto tvrde pogresno. Ja ih uputim, ako opet iza mene ponove svoje i gone po svom sta ja tu mogu. Iako jasno srljaju u propast. Nekad mi je bilo vise stalo. Sekirala sam se za druge. Vise sam se molila za druge. Sad mi je svejedno. I ne znam je li to dobro ili lose. Kako naci ravnotezu u nasem dozivljavanju drugih ljudi jer nije svaki covjek vuk, a i nije svaki covjek insan sto se kaze, da mu se moze vjerovati. Kako naci ravnotezu ? Ne znam. Veoma malo se molim Bogu, znam to. Mislim da bih trebala povratiti onih sat vremena dnevno provedenih u meditaciji i molitvi. Valjda tako opet pronadem svoj put prema covjeku.


Stariji postovi