<body><iframe src="http://www.blogger.com/navbar.g?targetBlogID=8076742059755845825&blogName=PIECE+OF+HEAVEN&publishMode=PUBLISH_MODE_BLOGSPOT&navbarType=BLUE&layoutType=CLASSIC&homepageUrl=http%3A%2F%2Flov-ebites.blogspot.com%2F&searchRoot=http%3A%2F%2Flov-ebites.blogspot.com%2Fsearch"; marginwidth="0" marginheight="0" scrolling="no" frameborder="0" height="30px" width="100%" id="navbar-iframe" title="Blogger Navigation and Search"></iframe> <div id="space-for-ie"></div>
EXTRAORDINARY

SPORT

PLACES

MUSIC

PHOTOS

Counter


11.08.2017.

sanctuary

Osjecam se anksiozno. Zadnjih godinu dana. Iako kad sve pogledam i sagledam reklo bi se da imam kvalitetan zivot. Iste prijatelje, zivot u dva grada. Imam drustvo i u tom prosle godine mi stranom gradu. Izlazile smo. Ostvarila sam mnogo toga. I onu zelju sa pocetka fakultetskog obrazovanja da dobijem tu famoznu nagradu, da budem najbolja. Ovdje imam svoje prijateljice, sve sa njima je po starom. Lijepo. Putujemo. Idemo na more. Svaki vikend odem negdje. Malo u planinu. Sve u svemu kad netko izvana sagleda lijep je to zivot. A ipak ja se svako jutro budim se sa osjecajem anksioznosti. Manjim ili visim. I po cijele dane ne nalazim srecu ni zadovoljstvo. Nekad na trenutke. Ili budem sretna kad napravimo jednodnevni izlet na more ili u planinu, pa se svi druzimo. Ne presretna, ali zaboravim sebe. I osjecaji losi unutar mene kao da ispare. Ali vecinu dana osjecam da zivotarim. Pitam se sta je to sto meni zapravo fali. Pamtim sebe kao vjecno zaljubljenu osobu, u zivot, je li meni treba simpatija prema nekome da opet dobijem krila? A opet ne bi moglo da bude isto kao prije jer sad znam cinjenice o muskom rodu.
Fali mi te ljubavi i radosti prema zivotu. Odavno nemam osmijeh na licu. Niti iskren osmijeh. Najvise me brine kad razmisljam o buducnosti i poslu. Strah me kad pomislim da necu moci da nadem posao, da cu biti beskorisna, da ce sve ove pare ulozene u mene biti besmislene. Strah me i od odlaska na razgovor na posao. Ma mnogo cega. I najmanje promjene okoline. I strucne prakse.
Nacin na koji ja reagiram na gotovo svaku prlomjenu i novinu u svome zivotu posljednjih mjesci (od ove godine sigurno) je anksioznost i stres. Ne znam na koji nacin da si pomognem.. Kako da si vratim osmjeh na lice. Onaj polet i zivost po kojem su me ljudi prepoznavali. Sto mi je?
Znam svjesna sam ceka me isti zivotni put kao i druge. Ta neizvjesnost. Kako dalje da ustrojim i razvijem zivot. Razumijem da je stres u odredenoj mjeri pozitivan. Jer cini da se pripremamo za nesto. Ali ovo kod mene su pogubna stanja. Jer sam konstantno iz dana u dan ovakva. Bezivotna. Nezadovoljna sobom.
I izgubila sam vjeru. U Boga. Uvelike. Kao da je on negdje tamo i nadanje da ce mi on pomoci je ono bas zadnja opcija. A treba mi da se osjecam sigurno. Da imam neku svoju sigurnu luku u koju mogu zaci. Utociste. Ali kako da ga nadem. I kako da se vratim Bogu?


Stariji postovi